Kataklizma je otpočela desetak minuta prije 9 sati i trajala nepunih dvadeset minuta. Otpočela je poput tipične, obične ljetne oluje, više svojstvene kolovozu nego ranom srpnju. Na zapadu su se navukli tamni oblici, naglo se smračilo, počeo je fijukati jaki zapadni vjetar. A onda se taj vjetar pretvorio u nešto čemu nikad nismo svjedočili. Potpiren energijom pregrijanog, bolesno toplog mora, ljetni se neverin preobrazio u klimatološku zlopogleđu. Meteorolozi vele da za taj fenomen imaju ime: zovu ga superćelija. Nakon dvadeset minuta huke i trešnje grad je bio neprepoznatljiv. S poljudskog stadiona odletio je dobar dio leksanskih krovnih ploča. U sportskim lučicama u Kaštelanskom zaljevu pijavica je brodove porazbacala poput dječjih legića. Skupi jarboli petnaestmetarskih jedrilica ležali su na tlu zapetljani jedan u drugi poput triješća. Spinut je, najzeleniji i najviše gentrificiran od splitskih socijalističkih kvartova, izgledao poput poprišta bombardiranja. Po prometnicama, nogostupima i dvorišnim ogradama ležali su pobacani borovi, kesteni i ariši. Superćelija je svojom pijavicom oblizala upravo sjeverozapadnu splitsku obalu, koja je doživjela udar kudikamo gori od ostatka grada.

A dio te sjeverozapadne obale je i Marjan. Točnije, marjanska sjeverna obala. Ona koju najviše vole rekreativci, ona na kojoj u sva četiri godišnja doba provodim svako popodne. Ta sjeverna marjanska obala nakon dvadeset je minuta izgledala neprepoznatljivo.

“Ne usuđujem se prema Marjanu niti okrenuti glavu”, rekao je istog popodneva zdvojno Siniša Gašparević, direktor gradskih Parkova i nasada. Istog popodneva Javna ustanova Park šuma Marjan objavila je priopćenje koje je žanrovski zvučalo poput rekvijema. Najavila je da će najteže pogođeni dijelovi, ponajprije kupalište Bene, biti nedostupni i zatvoreni mjesecima. Uništenu vegetaciju neće biti moguće nadoknaditi dok nova stabla ne narastu. “Ova generacija”, sumorno je obznanio JUPŠ Marjan, “neće doživjeti da vidi Bene kakve su nekad bile”. Ja ću, autor ovog teksta, u jesen imati 60 godina. Dakle, pouzdano znam da to neću doživjeti.

Kako je Marjan i dalje zatvoren, jednog sam popodneva isplovio barkom da barem s mora izvidim štetu. Veliki je dio sjeverne marjanske obale poharan vjetrom, ali tek nešto više no što bi ga poharala jača zimska bura. No u toj panorami i dalje razmjerno zelenog marjanskog poluotoka strši upadljivi epicentar propasti. Kao da su se vjetar, tlak i slijepi meteorološki slučaj koncentrirali na jedan razmjerno uski pojas od dvjesto puta dvjesto metara. Taj razmjerno limitirani epicentar strahote izgleda poput središta davne, tajanstvene Sibirske eksplozije iz lipnja 1908. A slijepi, nevjerojatni slijed meteorološkog slučaja htio je da taj epicentar bude točno iznad jedne od najljepših i najpopularnijih splitskih plaža – plaže Bene.

Tako je udar superćelijskog tajfuna razorio jedan od najljepših splitskih prostora. Ali je i dao novi udarac jednom ionako izmučenom prostoru koji je već desetljećima poprište javnog zanemarivanja, političkog klijentelizma, divlje gradnje, sirove eksploatacije i političkih prepirki. I prije tog fatalnog superćelijskog utorka Bene su bile svojevrsni case-study. Bene su već dugo savršeni ogledni primjer na kojem se može analizirati hrvatski odnos prema obali i naslijeđenom javnom dobru, ali i funkcioniranje hrvatskog političkog sistema na lokalnoj razini. Tog uraganskog utoraka ta je priča dobila svoje konačno, fatalno poglavlje. Prostor koji je trideset godina bio predmet jagme, čerupanja i privatnog grabeža sad je uništen – prepušten lokalnoj samoupravi da ga spašava i obnavlja. Bene su uvala i poluotok koji strši sa sjeverne marjanske obale u Kaštelanski zaljev. I poluotok i uvala ime su dobili po benediktinskom samostanu koji se nalazio u dnu uvale. Benediktince je u uvalu privuklo vjerojatno isto ono što danas privlači kupače: plitka uvala s bjeličastim dnom od mekog pijeska. Uz samostan je u ranom srednjem vijeku sagrađena i crkvica kojoj su danas vidljivi arheološki tlocrtni obrisi. Premda je očito postojala i ranije, crkva je prvi put zabilježena u 13. stoljeću, a čini se da je već u 17. bila napuštena. Samostan nije sačuvan ni u tragovima. Ali uvali je u nasljedstvo ostavio hagionimsko ime – Bene.

Bene su se u svagdan Splićana vratile u ranom 20. stoljeću kad Društvo Marjan, ponajviše tijekom dvadesetih, sistematski pošumljava pogotovo sjevernu stranu Marjana. Bivše terase maslinika i smokvi sustavno se pošumljavaju alepskim borom kao pionirskom vrstom. Splićani otkrivaju Bene: prelijepu bjeličastu pješčanu plažu u gustoj borovoj sjeni. Tijekom pedesetih, mlada komunistička vlast na Benama oblikuje rekreativni centar. Ma što o komunistima mislili, napravili su to prekrasno. Godine 1958. u šumi su izgradili nenametljivi, mali, visokomodernistički ugostiteljski paviljon arhitekta Petra Mudnića. Grade mul za pristajanje manjih brodica, mozaikom oblutaka cementiraju kupališne platoe, svemu tome dodaju sportske terene u šumi i ugostiteljsku terasu s najljepšim pogledom na ljetni zalazak sunca koji Split ima. Negdje do sedamdesetih Bene su dizajnerski oblikovane i uređene kao jedna od najljepših jadranskih plaža uopće. No to je trenutak kad je isti sustav koji je tu plažu oblikovao demonstrirao svoje toksično naličje. Kaštelanski je zaljev od pedesetih nadalje prostor nekontrolirane industrijalizacije u kojoj se nije pazilo na održivost i ekologiju. U zaljev Jugovinil lijeva živu, a mljekara, pivovara i mesna industrija organski otpad. Početkom osamdesetih podaci o čistoći vode su toliko porazni da tadašnje vlasti duž sjeverne marjanske obale postavljaju ploče upozorenja o zabrani kupanja. Nakon što su potrošili nemali trud, talent i novac da na Benama stvore nenametljivo, prema prirodi i tradiciji skrušeno kupalište, komunističke su vlasti tom kupalištu uskratile ključnu sastavnicu: more u kojem bi se moglo kupati.

A onda dolaze devedesete – u dobru i u zlu.

Što se Bena i Kaštelanskog zaljeva tiče, “dobro” je ono što je na široj socijalnoj sceni po sebi zlo: a to je propast industrije. Zagađivačka industrija nestala je u deset godina kao pometena nekom drugom, društveno-političkom superćelijom. Iza te sociopolitičke superćelije ostali su deseci tisuća nezaposlenih, ostao je do danas nepopunjeni ekonomski vakuum, ali i nešto dobro: čisto more. Kaštelanski zaljev cijelu vodu odmijeni u 40 dana. Dosta je bilo 40 dana nakon kraja zagađenja da vode zaljeva opet postanu kristalne. A Bene opet poželjno kupalište.

Ali ta se ekološka promjena nabolje događa upravo u trenutku kad se mijenja politički sustav i kad se pišu pravila novog svijeta u kojem u bitnom živimo i danas. U neoliberalnu ideologiju tih devedesetih ne sumnjaju ni desni ni lijevi, ni na istoku ni na zapadu. Privatizacija, deregulacija, koncesioniranje i bezgranična vjera u dobrostivi privatni sektor tih su godina jednoumlje. U tom ozračju oblikuju se i pravila koja reguliraju hrvatski obalni pojas. Oblikuju se u skladu s uvjerenjem da je “država (pa i grad) najgori gospodar” te da će plaže biti čišće, atraktivnije, bolje održavane i sadržajnije ako ih date privatniku. To je smjer kojim su krenule i Bene.

Na Benama se od 2000-ih izmjenjuju koncesionari. Neki su od njih bizarni. U jednom periodu koncesionar plaže je bilo – splitsko veleučilište (!) koje je studentima nudilo da školarinu odrade konobareći i iznajmljujući teniske rekete, a ako ste htjeli popiti kavu, trebali biste potpisati papir da se učlanjujete u udrugu. Kao koncesionari na Benama izmjenjuju se lokalni kauboji, razni vlasnici kampova i dućana bioprehrane, sve dok na scenu ne stupi čovjek čije će ime ostati neraskidivo vezano za Bene sljedećih 17 godina. Željko Kerum.

Željko Kerum prvi je put koncesiju na kupalište Bene dobio u srpnju 2008., u trenutku kad gradi svoj velebni Marjan Hilton, te kad se već sprema kandidirati za gradonačelnika Splita. Očiti je plan bio da Bene budu plažna ekstenzija hotela koji sam nije imao plažu, hotela koji na koncu neće biti ni dovršen, a u međuvremenu je srušen. Ali Kerum 2009. postaje gradonačelnik, a zbog revolta javnosti Marjan za Keruma postaje vrući krumpir. To je trenutak kad dio građana prvi put počinje bojkotirati Bene kao “Kerumovu plažu”. Također, pod pritiskom aktivista i javnosti grad je bitno postrožio režim prometa po Marjanu, čime je propao poslovni model restorana koji nije počivao na kupačima, nego na večerama, vjenčanjima i autobusnim grupama. Za Keruma su, međutim, Bene tvrdoglavo pitanje sujete. Nakon što je 2013. izgubio vlast u Splitu, Kerum u raznim kombinacijama ostaje partner HDZ-a u županijskoj vlasti – a upravo su županije one koje dodjeljuju koncesije na pomorskom dobru. Koncesija za Bene za Keruma postaje nulti preduvjet u koalicijskim razgovorima, a ljupki borik na marjanskom rubu postaje predmet postizbornog čerupanja plijena. Pritom Grad – na čijem je sve to teritoriju, čiji se građani tu kupaju, čija javna ustanova čisti i održava šumu – sve to može samo bespomoćno gledati. Ta situacija uzrujavala je sve gradske vlasti, ali nisu protiv tog nakaradnog mehanizma mogle ništa: on je dubinski ugrađen u klijentelistički DNK HDZ-ovske Hrvatske. Kerumu su manji problem bila žuganja gradskih vlasti, a kudikamo veći stečajevi vlastitih firmi koje su zbog nesolventnosti jedna za drugom gubile mogućnost da budu koncesionar. Stoga se koncesije za Bene produljuju iz jedne familijarne firme na drugu, koncesionari plaže kojekakvi su Kerumovi zetovi i nećaci. Godine 2017. tako smo svjedočili situaciji koja je toliko bizarna da pomislite da je izašla iz Alana Forda. Na natječaj za koncesiju javljaju se tri ponuđača koji su sva tri familijarno povezani s Kerumom. Dvama od tri – koji su uočljivije vezani za samog tajkuna – povjerenstvo je vratilo ponude kao nepotpune, ali je zato kao koncesionara na 15 godina odabralo Kerumova zeta. Tu odluku donosi županijsko povjerenstvo kojim predsjeda – Kerumov šurjak! Nigdje se karikaturalni nepotizam srednjedalmatinske politike nije tako izoštreno iskazao kao u tom boriku uz more.

Ali ni druga strana nije mirovala. Protiv “famiglie” i njezine vladavine Benama dižu se aktivisti, Društvo Marjan, s vremenom sve više i gradske službe, splitska vlast i javna ustanova koja skrbi o Marjanu. Na poticaj aktivista i gradskih vlasti Bene od 2018. naovamo pohode brojne inspekcije. Stanje koje ondje nalaze je stravično. Kompleks vrvi bespravnim objektima, uključujući dio sportskih terena, cijeli mini-grad kioska, sprave za razbibrigu djece te aneks restorana koji je natkrio terasu i nagrdio predivni Mudnićev paviljon. U rujnu 2023. ugostiteljska je inspekcija zbog manjkavosti zatvorila restoran, a državni inspektorat pronašao nepravilnosti s električnim instalacijama. Ispostavilo se da dječje naprave rade bez atesta. Finale smo dočekali u ljeto 2023., kad su čuvari prirode snimili da na Benama iz septičke jame prljavština šiklja u šumu. Dio pravne države ipak je odradio posao: inspekcije su srušile ili natjerale koncesionara da sruši glavninu bespravnih dogradnji, a famozna septička jama je zakrpana. Nova stroža pravila reducirala su pirove i autobusne grupe. Ipak, stanje na Benama i dalje je loše i do kraja je ostalo loše. U međuvremenu, skrb o svim ostalim plažama na sjevernoj marjanskoj obali preuzeli su grad i JU pa je kontrast sad još očitiji. Bene su na cijelom Marjanu daleko najprljavija plaža. Jedina na kojoj se stepenice za more klate jer ih je otkinulo more. Jedino na Benama prošlo ljeto kabine za presvlačenje nisu bile presvučene zaštitnom ceradom. Koncesionar je čak sa starog socijalističkog gata skinuo metalne skale da djeca ne bi skakala. Naravno: djeca koja skaču s mula nisu publika koja će srkati Aperol od devet eura.

Sve to vrijeme između koncesionara – dakle, Kerumove svojte i patuljaka – te Grada i Javne ustanove traje permanentni rat. Grad i JU u više navrata traže da Županija raskine koncesiju s koncesionarom koji je prekršio sve moguće uzuse. Županija – u kojoj HDZ-ova većina ovisi o Kerumovoj klijentelističkoj ruci – svaki put prijekorno zamaše prstom, ali i krotko konstatira: nema uvjeta da se koncesionaru uzmu koncesije. Ne ipak, ne još.

U tim grotesknim pokušajima da se obrani neobranjivo u starim objavama ćete često naići na jedno ime. To je ime Matee Dorčić, HDZ-ove županijske pročelnice za pomorstvo kojoj je svih tih godina resor bio pomorsko dobro. Ta je županijska pročelnica bila osoba koja je svaki put nanovo uz vidnu argumentacijsku akrobatiku morala objašnjavati da, eto, ondje na Benama ima problema, da eto ima propusta, da stanje nije ni izdaleka dobro, ali postoje neki čarobni teško dokučivi razlozi zašto HDZ svom koalicijskom partneru neće raskinuti koncesiju. Hrvatski političari inače su šampioni u vrijeđanju inteligencije građana, a Matea Dorčić je plažnom sofistikom pokazala da se izvještila u tom sportu. Ali tu dolazi ironični obrat. Samo četrdesetak dana prije nego što će superćelijski tornado uništiti Bene, ista je ta Matea Dorčić dobila lokalne izbore i postala zamjenica splitskog gradonačelnika za društvene djelatnosti. Nova ju je funkcija dovela na mjesto vlastita zlodjela, gdje je novinarima na Benama zdvojno tumačila da će se Bene dugo obnavljati i dugo biti nedostupne. Drek koji je sama umijesila i ispekla sad je pred njom da ga pojede: Bene su njezin grijeh propusta, a taj grijeh propusta sad će je pratiti dobar dio mandata koji počinje.

Jer sad počinje obnova. Ta će obnova biti višemjesečna, duga i skupa. Tu obnovu, naravno, plaća Grad Split. Jer koncesionara najednom više nema, kao da je propao u zemlju. Nakon što je 17 godina žmikao Bene kao bugačicu i pretvorio ih u vlastiti izvor profita, Kerum je sad, kad su Bene sravnjene, propao u zemlju. Tehnički gledano, njegov “Mene-me” je koncesionar i dalje, i sad dok ovo čitate. Ali šumu i plažu će obnavljati građani Splita. Obnavljat će je mojim, vašim novcem.

Deset dana nakon kataklizme dio će komentatora reći da se ovo moralo dogoditi. Da je marjanska šuma prestara, predugo zapuštena, da je nakon potkornjaka jako prorijeđena i zato ranjiva na vjetroodvale. Ovih sam dana razgovarao s istaknutim slovenskim šumarskim stručnjakom Robertom Brusom, autorom monografije o stablima Jadrana. Na te argumente kima glavom. Istina, kaže, potkornjak je mogao biti faktor, starost šume također. Ali kad se zadese takvi meteorološki ekstremi, tada šuma nema šansu. Nije, kaže, imala ni na Benama.

Ali “sibirska eksplozija” koja je zadesila najljepše splitsko kupalište svejedno je ironično finale jedne duge, odvratne kronike. Plaža koja je stvorena da bude javno dobro dvadeset je godina bila oteta, prisvojena, zanemarena, mrcvarena i ponižavana da bi se iscijedila majušna dobit za poduzetničke sjecikese. Prostor koji je meni osobno svet služio je kao žeton da bi se sklepale kokošarske koalicije. A sad kad je slijepi kapric prirode sve to uništio, kad Bena kakve smo poznavali za cijelu jednu generaciju više nema, sad nam to s mašnicom vraćaju da bismo mi Bene obnovili i uredili. I, da, napravit ćemo to, nema nam druge.

Ali možemo li barem upamtiti lekciju? Naučiti za drugi put? Možemo li se prisjetiti te prijesne nepravde kad nam drugi put ti isti ljudi osvanu na predizbornom plakatu. Ili kad vam netko kaže – kako ono? – aha: “Država/grad je najgori gospodar.” E, pa nije.