Pripovjetka “Sadilac”, u prvom izdanju 1927. godine naslova “Na Marjanu”, opisuje susret tada mladoga Vladimira Nazora sa svojim profesorom Jurajom Kolombatovićem na golom brdu Marjan iznad Splita, prije pošumljavanja, vjerojatno između 1890. i 1900. godine

Kasnije, 1903. godine prof. Juraj Kolombatović, inicijator organiziranog pošumjavanja Marjana, postaje prvi predsjednik Društva Marjan, a Vladimir Nazor (1876. – 1949.) poznati hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj.

 

 

 

 

 

 

 

 

Sadilac – Na Marjanu

Otkad su dani duži, i o zapadu je sunce sve ljepše, ja predveče rado lutam po obližnjoj
okolici gradskoj.
Penjem se više puta i na golo krševito brdo, što se diglo varoši na sjeverozapadu i tako
joj je blizu, da bi čovjek rekao, il’ će jednom ono dolje u nju, il’ će se pak ona popeti polagano na nj.
Ima više putova, kojima možeš k njemu, al’ su svi teški i jedva pristupačni. Najkraći je
onaj, što vodi kroz najveće predgrađe gradsko. Uska, vijugava i sve strmija ulica. Napučena je varošanima seljacima. Nije, rekao bih, nikad čista, a katkad je i preveć prljava. Ne
vidiš časa, da mineš posljednje, najsiromašnije kućice, pa da izađeš na otvoren, čisti zrak.
Dočekuje te strm, neravan, put pun porazbacanog kršja i kamenja, izlizanog nogama ljudi i kopitima magaraca. Prolaziš uz neko groblje i — jer si već umoran, i noge te već bole
— sjedaš na kakvu škrapu i gledaš preda se.
A pod tobom je čitav grad.
Gomila sivih kuća, iz koje niču zvonici. Rijetke bašte i skupine stabala prave u njoj zelene
mrlje. Po dugim obalama i na gatovima u širokom zatonu gmižu ljudi, crni i maleni kao
mravi. More je mirno, purpurno od sunca, što polagano zapada. Oveći parobrod ulazi u
luku vukući visoko, o svoj dimnjak, dug trag dima, kojemu se rubovi crvene. U zadnjim
kućama, daleko tamo prema planini, zabliještila su stakla na prozorima, pa bih kazao, da
čitavo ono predgrađe sada gori.
Nitko me ne buni. Okolo mene — kao i posvuda na tom brdu — samo hridine, drač i po
koje kržljavo i oštećeno stabalce. Ne čuješ nikoga. Žamori su gradski, u ovaj čas, sve tiši,
a — rekao bih — i uvijek dalji. Ne živem no očima, a donekle i njuhom, jer vonj kadulje i
smilje prodire do mene iz sjene između litica.
Ja dugo gledam, sve dok se prvi mrak ne uhvati. Onda se žurim natrag.

II

Tako je baš bilo nekoliko puta.
Al’ jedno predveče trgnuh se na neki štropot.
Čovjek je izlazio iz onoga groblja. Zaključavao vrata.
99
Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Kad mi dođe bliže, vidjeh ga bolje.
Visok, mršav i zgrbljen. Pomaže se štakom, noseći mrtvu nogu. Odijelo mu jadno. Miče
se oprezno i mrmlja nešto kroza zube.
Prolazi baš uza me.
Kad me ugleda, stane.
Njegovo je lice suho, ispaćeno, obraslo zapuštenom bradom. Oči mu ljutite; zvjera njima
naokolo, kao da traži, na koga će iskaliti svoju gorčinu.
— A tko si ti?
— Đak.
— Skulan?
— Da.
— A odakle si?
— S onoga otoka. Ondje su mi roditelji — odgovorih pokazujući prstom preko kanala.
— Hm!

I izraz njegova lica postade odmah nešto blaži.
— A što tu radiš?
— Sjedim i gledam. Lijepo je.
— Što ima tu lijepo? — upita me uz kriv pogled.
— Pa sve ovo. Grad.
— Grad? Pa taj je grad za te lijep? Derane! Ludove!
— Taj brlog? To gnijezdo? To leglo vukova? Pfuj, vraže!
I on pljune.
Ja se u prvi čas prestraših. I štaka mu je sada podrhtavala pod lijevim pazuhom. Tresao
se i zarđali ključ groblja, što ga je još držao u ruci spruženoj prema gradu.
— Što ti znaš! Jedva si amo došao, iz kakvog sela. Al’ počekaj malo. Utući će taj »lijepi«
grad i tebe. Hoće. Vidjet ćeš. Mali, poslušaj ti mene. Poberi sutra rano sve svoje stvari.
Skoči u lađu. K majci! K ocu!
Sad nisam više htio pobjeći od toga čovjeka.
A on je nastavljao.
— Gle, što je taj grad od mene napravio! Invalida. Bogalja. A imam troje djece. A vidiš li
onu kućicu, dolje, uz putić? Samo vrata i okno. Pravi podrum. Taman. Vlažan. Bez poda.
— Ali…
— Što: ali? Jesi li vidio smradnu ulicu, kojom se amo dolazi? Oni je od općine navlaš drže
onako, da narod pogine. Kada ne mogu prelomiti komu nogu i baciti ga na smetište, kao
što su to sa mnom učinili, onda truju smradom.
— Prelomili su Vam nogu? Oni od općine?
— Jeste. Jer kad nekoga služiš trčeći sedam godina, svake večeri, kao vjetar, po gradu, da
izvršiš svoju službu, i kada ti se pri tome desi nesreća, i padneš, i slomiš nogu, a oni te
otpuste, i ne dadu ti penziju, no te bace s dječicom u onaku kućicu, — onda ti je ista kao
da su ti svojim rukama prelomili nogu i metnuli te na đubrište. — Eto, ubiše me. I još
kleveću. Da su mi dosta pomagali. Da sam sâm svemu kriv. Da pijem. A znaš li, tko me
zapravo pomaže? Židovi. Čuvam ovo njihovo groblje. Bolji židov od kršćanina.
Sve je veća mržnja gorjela u njegovim očima. Slina mu je dolazila na usne. — Pa što ste Vi prije bili? — upitah ga.
— Upaljivač gradskih fenjera.
— Upaljivač! Fenjeri!
— Da. Onaj, koji svake večeri od fenjera do fenjera, po svim ulicama, po čitavom gradu, i
upaljuje motkom svijetla. Sedam godina teške službe, u kiši, po vjetru. Danomice. Pali i
gasi. Pali i gasi. — A jedne večeri ne vidjeh na vrijeme jarka, iskopanog, da se popravi
neki kanal. Padoh unutra. I nesreća se dogodi.
— Pa Vi ste onaj?
— Što? — začudi se sada on.
Ja mu rekoh, kako sam preklani gledao s četvrtog kata velike palače pred česmom na
obali, gdje on upaljuje uveče svijetla.
— Eh, vidiš. Hitro. Točno. I još vele, da sam pio. Da je pred jarkom gorio fenjer na motki.
Htio sam mu kazati, što sam o njemu onda sanjario, misleći, da anđeo užiže zvijezde na
nebu pa silazi u grad, da otjera iz njega tamu i strah. Htio sam još koješta reći, al’ se on
poče iznova ljutiti.
I njegov se govor prometnu u bijesno buncanje.
On će se osvetiti čitavom gradu. Ima pod tim brdom topla voda, iz koje izbija smrad.
Potražit će joj podzemna vrela; otvorit će joj putove. Neka siđe u grad. I sve neka ofuri,
osmradi, zaguši.
— To je sumporna voda. Lijek. Napravit će kupatila.
— Što?
— Tako vele u gradu.
— Šuti! I ti si kao i oni. Rod vučji. Opustit će od nje čitav grad. Postat će veliko jedno
groblje. A ja ću mu biti grobarom. Ha! Ha! A sve do onda ne smiju oni amo, da se nadišu
čistog zraka. Čuvam od njih ovo brdo. Puštam, nek se smeće gomila. Lomim svaku granu. Čupam travu. Bacam kamenje na putiće. A onda…
Al’ ga ja nisam više slušao.
Mislio sam, u što li se to rasplinu onaj moj san o dobrom duhu, koji pali svake večeri
svijetla na nebu i na zemlji. Bilo je već dosta tamno, kad me on ostavi rekavši, da sam i ja lopov i glupan.
Micao se, kunući, oprezno dalje. Nestade ga, nalik na sutonsku avetinju, prema najbližoj
kućici.
I te mi se večeri — gledajući ih odanle — pričinjalo, da sve one gradske svijeće ne plamsaju više onako veselo kao do sada, u prvome mraku.

III

Od onog dana išao sam na brdo drugim putem.
Po njemu sam zbilja morao lomiti noge.
No zato se otvarao pred mojim očima širi vidik.
Morski kanal na jugu, planina na istoku, a gorska kosa na sjeveru, s one strane nutarnjeg
dugog zatona, na kome se bijelili uz more gradići. Sad se istom vidio čitav jezik zemlje,
što se spružio s istočne planine u more, pa se sav zazelenio, a nosi grad na rubu brda baš
na svome kraju.
Sad sam bio siguran, da neću nikoga sresti.
I prohtje mi se jedno popodne popeti se na sami vrh brda, da gledam odanle, kako sunce
zapada.
Hodao sam na kršu bez ikakva stabla, skakao od kamena na kamen. Izmučih se dosta, al’
stigoh i prerano.
Na samom vrhu brda dizao se na kupu litica kamen krst.
Stadoh uza nj; obujmih ga jednom rukom; obazreh se naokolo.
Otoci, zatoni, rtovi, morski, ceste i osamljene kućice na poljanama: sve to leži poda mnom, dok se more plavi, a grad blista okrenut prema suncu na zapadu.
Skidoh kapu, digoh je uvis i zamahnuh njome.
— Splite grade! Splite grade!

— Bravo, Nazore! Sad mi se sviđaš.
Trgnuh se.
Moj je profesor geometrije stajao pokraj mene.
Čovjek u svojim najljepšim godinama i lijepo građena tijela, što ga je u elastičnom hodu
njihao skladnim ritmom, držeći gotovo uvijek cigaretu između kažiprsta i srednjega
prsta malko podignute lijeve ruke, a mičući amo tamo desnicom. Lice mu pravilnih crta
kao na starinskom kipu. Brada duga i gusta. A njegov mekani šešir s dugim krilima lebdi
uvijek iznad glava ostalih šetalaca na ulicama i trgovima, jer je on visoka stasa. Viđalo ga
se posvuda; najviše pak ondje, gdje su ribari pristajali s tek ulovljenom ribom ili u ribarnici. I svi su ga ribari poznavali. Razgovarali su s njime, pokazivali mu lovinu, pričali mu
sve, kako je na lovu bilo. A on je gledao, slušao, nešto bilježio, davao savjete. Znali smo,
da zna ime svakoj ribici i račiću i da o njima negdje piše. U školi je bio dobar, razgovorljiv, a jer ga se nismo bojali, bijasmo mu ponajviše i nemarljivi i nemirni. Bilo je čak i učenika, koji su ga ljutili, samo da ih on malko izgrdi — onako iz srca i bez gorčine.
Kad ga sada iznenada ugledah, ja se sav zacrvenih, ali ga se ne prestraših.
— Ma bravo, sinko! Hvala Bogu, što sam doživio i to čudo. Ipak se netko amo pope ne
štedeći svojih cipelica, da vidi ovu divotu. Ima godina i godina, što govorim i propovijedam: Dođite jednom! Da vidite samo. Da i vi naslutite, što bi se sve dalo napraviti. Al’
riječ moja osta uvijek glas vapijućega u pustinji. A što ti veliš? — reče on pokazujući mi
rukama naokolo.
Vidje mi na licu, kako se i ja veselim.
— Divota! A oni šetaju po onim uskim uličicama bez zraka, bez svjetlosti. Stružu đonovima, satove i satove dižu i gutaju prašinu. A gle ovdje! Otvori širom usta pa se nagutaj
zraka! Raskolači oči: napij se svjetlosti! Da bi bar otkad dokada. Al’ nikada…
— Al’ tu je pusto. Golo.
On sjedne ispod krsta; zagleda se u kršje na strmini.
— Hm… Golo. Al’ što je golo, to se može i obući.
— Kako to?
— Pa lako. Kad si go, ideš u dućan. Pogodiš. Platiš. Metneš na se. I gotova stvar — našali
se on. — Eh, kad bi to tako išlo! — nasmijah se ja. — Odijelo!
— Pa da. Odijelo. Već ga i znamo… Bor. Pinus maritima. Lijepo zeleno odijelo. Ljetno i
zimsko. Košulja i kaput! Dobaviš, nasadiš i čekaš. Ne treba mu krojača. Ne dere se, no
samo raste. U par godina čovjeku do pojasa; u dvadeset i preko glave. I gdje je bila pustoš — šuma zelena. Da, bor!
— Znam ga. Jedan je i u našoj luci na otoku.
— Ne jedan. No hiljade i hiljade. A u malo godina.
Sad sam se i ja veselio onome, što je njemu lebdjelo pred očima. Čitava šuma niče iz krša,
pretvara golo brdo pokraj mora u zelen raj, koji kao da lebdi iznad grada. Njegova riječ
stvara se, za me, u čin.
Sjedimo jedan uz drugoga i gledamo, kako sunce zapada u more. A kad mu i gornji rub
uroni u valove, sve nam pred očima postaje zeleno, pa nam se čini, da se i kamenje pokrilo oko nas travom i papratima. Miris kadulje kao da se sad prometnuo u vonj borovih
smola. Žamor grada nalik je na šuštanje grana.
I on mi pokazuje, kuda će prolaziti putovi vodeći iz grada do tog vrhunca.
— Ja već znam, kako će to biti. Već sam sve mjerio, proračunao, crtao. Gledaj! Ondje će
se pregibati strm savijutak. Morat će se graditi i nekoliko skalina. A uz put plot od kamena. I ne će dugo proći — možda ćeš ti to vidjeti — pa će se zidati vile na vrhuncu.
— Baš ovdje?
— Jeste. Ne će više biti ovih hridina. Od njih će se graditi dvorci. Kao da one i čekaju na
to. I grad će dobiti nova pluća, da snažnije diše, da pomladi svoju krv. I nestat će nečistoće tamo dolje, u ulicama ispod židovskog groblja.
— A znate li onoga upaljivača fenjera?
— Znam ga. A zna i on mene. Slab čovjek. Pustio je, da mu mržnja otruje dušu. Da ima
nekoliko ovećih zelenih stabala okolo kućice, što je dobi od općine, ne bi bio onakav…

A bit će drukčiji i mnogi građani, kad budu mogli doći sve dovle, šetati po šumi. Oni sami
ne znadu, što im baš treba.
Uštap se već dizao, kad se, s prvim mrakom, spustismo nizbrdo.
Bez njega da slomiš noge.
Znao je svaki kamen, svaku liticu. I u polumraku raspoznavao je puteljke, stavljao nogu
na pravo mjesto, vodio me.
— Nema goleti na svijetu, što se ne bi dala pretvoriti u zelen lug. Al’ ljudi toga ne znadu.
Oh, posaditi na pustoši šumu, njivu, pa makar i vrtić! Svuda ima nešto zemlje, da sjeme
nikne, da stablo naraste. I duša ljudska… A pustimo sada to! Ti si za to još mlad.

Ja sam ga ipak razumijevao.
Osjećao sam, da te večeri pada nešto i u me. Da bih i ja htio nešto saditi i gajiti, a ne za
me, no za druge.
Udarismo stramputicom do židovskoga groblja pa se spustismo dolje. Prolazili smo uz
prvu kućicu, i ja se nečega sjetih. Digoh glavu.
Na vratima je stajala prikaza na tri noge, sva tamna ispred svjetlosti u onoj kolibi. Gledala je u nas; silila se, da nas bolje vidi.
Najedamput netko viknu.
— Žurimo se. Prepoznat će moj šešir, — reče mi profesor.

Al’ prije no odmakosmo, dignu se vika.
— A štrigune! Sad i po mraku uhodiš. Ja sam tu gospodar!
I prvi kamen pane iza naših leđa.
Lišimo se te napasti istom onda, kada svrnusmo za uglom.

…

Stignuo sam kući nešto kasnije, sav umoran.
Nisam mogao odmah zaspati, i toliko sam mislio na te događaje, da mi ono brdo dođe te
iste noći i u san.
Vidjeh ga, kako se diže odmah pokraj grada. Spočetka je sav siv, gô i kamenit. Neka je
prijetnja u njemu. Pod njime netko truje. Tronog čovjek sa zločestim ustima i luđačkim
očima gura se u njegove temelje, kopajući u njima kao krtica. Traži vrela smrdljive vode
da uguši njima grad. A brdo se trza i ljulja. Srušit će se. Zakopat će pod gomilom kamenja i litica sve kuće i gatove.

— Al’, eto, ide golem čovjek. Korakne, pa se prigne. Sadi nešto zeleno i visoko. A što se obronci više zelene, onome je drugome dolje, u temeljima, slabija snaga, uzaludniji napor.
I brdo se sasvim smirilo. Zeleno je i rosno. Blistaju se stepenice, kameni plotovi, vijugave
staze. A gore, na vrhu, pod suncem na zenitu, bijele se stupovi hrama od mramora.