U ponedjeljak, hrvatske novine, pa i “Slobodna”, izvijestile su o neobičnoj međususjedskoj kavgi koja se dogodila na Bačvicama. Akter ove groteskne istinite priče čovjek je pod imenom Jozo Rogošić, biolog, profesor poljodjelstva na zadarskom fakultetu i stanovnik možda najprestižnijega splitskog kvarta.
Spomenuti Rogošić stanuje u zgradi u Gupčevoj ulici, koja u okućnici ima čemprese starije i od Rogošića, a i od njegovih roditelja. Rogošiću se, međutim, ti čempresi nisu sviđali. Nekako mu bili grobljanski.
Pravili su mu hlad, uzrokovali plijesan i gljivice. Netko drugi napravio bi ono što u ovoj situaciji radi razuman čovjek: prodao bi prizemni stan na Bačvicama i preselio se na osunčani vrh kakvog nebodera.
Ali, Rogošiću se ipak sviđa živjeti na Bačama. Stoga je on odlučio “prearanžirati” svoj omiljeni kvart tako što je uzeo motornu pilu i sasjekao zelene stanovnike koji su tu bili puno prije njega.
Pritom je pretukao nezadovoljne susjede, zalijepio nekoj curi trisku, a kad su ostali susjedi zvali policiju, ona se ponijela onako kako to splitska policija obično i učini.
Prezauzeta maltretiranjem mirovnih aktivista, ona je i počinitelja i žrtvu kaznila – prekršajnom prijavom.
Priča o Jozi Rogošiću svojom je bizarnošću doprla i do stupaca nacionalnih medija, iako ona, nažalost, u splitskom kontekstu ni po čemu nije osobita.
Valjda nema splitskog susjedstva i portuna koje nije proživjelo neki sličan epski sraz između dviju vrsta ljudi u ovom gradu – onih koji bi stabla čuvali i onih koji bi ih zatrli do korijena. Već desetak godina živim na Gripama, u zgradi koja ima okućnicu s malim šumarkom.
Nije to ne znam kakva šuma: par lovora, borić, oleandri, jedna palma i tuje. Ne mogu ni predočiti koliko sam puta slušao sugestije vlastitih susjeda koji bi bili najsretniji kad bih taj šumarak pošaližao, pretvorio u betonski parking ili (ako već ne to, onda barem) povrtnjak s pomama i verzotom.
U tim razgovorima, stabla u našoj okućnici poprimala su dimenzije zlopogleđa koji svojim opstojanjem prijete ljudskog egzistenciji, civilizaciji i zdravlju. Stabla podlokavaju korijenjem zid. Potkopavaju zgradu.
Smokva kida crnu jamu i uzrokuje izlijevanje fekalija. Oleandar je otrovan i opasan za djecu. Od lovora se ne vidi firma dućana. Grane nam ulaze na balkon. Preko njih nam u kuću ulaze miši i vjeverice. Po buri stablo može pasti i razbiti kupe.
Grana može ubit dite. Po njoj se može popeti lopov. Stablo je – ukratko – boleština, prijetnja i zlo. Ne znam je li uzrok ovom mentalitetu činjenica da smo predugo bili stočarski narod kojemu je za život trebala krčevina, ili je riječ o nečem drugom. Ali, ostaje činjenica da lavovski dio naših sugrađana na stablo gleda kao da je štakor, poljski miš, lišaj. Stablo je nametnik kojeg – ukratko – treba satrti.
Čarobni pojas
Splitski stablocid, međutim, nema samo svoje spontano, neorganizirano krilo. U njemu ne sudjeluju samo pomahnitali susjedi oboružani šegacom i motorkom Stiehl. Postoje dijelovi Splita u kojima stabla nisu na udaru samo primitivaca solista, nego na njih zajedno atakiraju dobro orkestrirane, institucionalne snage.
A jedan od tih i takvih dijelova Splita je upravo onaj koji je sam po sebi spomenik stablofiliji – a to je Marjan.
Osim čempresa na Bačvicama, naime, ovih se dana u pogibelji nalaze i borovi na sjevernoj marjanskoj obali. Na njih ne juriša, međutim, jedan raspomamljeni susjed solist, nego čitava falanga fine, elitne gospode koju čine arhitekti, urbanisti, gradski činovnici te, dakako, gradonačelnik i njegova konkubina.
Svi oni zajedno su se udružili da činom prvorazredne urbanističke zloupotrebe izgrade ugostiteljski objekt Fani Horvat na lokaciji iza spinutske lučice. Lokacija o kojoj je riječ svojevrsno je urbanističko “međuzemlje”, zona koja se još od sedamdesetih sastoji od dva nesrasla dijela.
Prvi od njih je park-šuma Marjan koja se svojim sjeveroistočnim obroncima spušta do lučice SD-a Špinut. Drugi dio čini neartikulirani i neuređeni vanjski nasip lučice, nastao uoči Mediteranskih igara, kad je iskopana zemlja marjanskog tunela korištena za gradnju marine.
S jedne strane, dakle, imamo početak čarobnog parkovnog pojasa koji smo naslijedili od boljih predaka. S druge, divlju škaju koja nikad nije privedena svrsi i iz koje vire armature.
Svatko razborit odlučio bi ugostiteljske sadržaje graditi na neuređenoj sipini, a marjansku šumu sačuvati. No, to ne ide tako u Splitu: u Splitu, gradit će se u šumi, a nasip će ostati divlji kakav je bio.
Pitate se zašto. Ako se to pitate, onda ne živite u Splitu, jer u Splitu su svi odgovori strašno jednostavni. Jednostavan je stoga i odgovor na ovo pitanje: naime, gradonačelnik Željko Kerum i njegova što-je-već-Fani vlasnici su terena u šumi, a nasipa nisu.
A s obzirom da su mu vlasnici, iskoristit će sitnu okolnost da su na vlasti i na svom vlasništvu omogućit će gradnju. Riječ je, ukratko, o stršećem primjeru sukoba interesa koji bi sam po sebi trebao zanimati USKOK.
A u toj raboti suučesnici su im mnogi: stare splitske familje koje su im prodale teren, urbanisti koji glume porotu u javnom natječaju, arhitekti koji u njemu sudjeluju. Pogledajte kakav je jadni amater Jozo Rogošić sa svojim šegacom kad ga se usporedi s ovim “jakim snagama”.
Na sirotih deset borova oko Druge vode jurišaju cijele kohorte profesionalaca, u službi Njegova Veličanstva Željka.
Udružimo se!
Nas preostalih građana – znam – nema previše. Ali, nešto nas još ima, ima nas bajkera, klajmbera, šetača, kupača, berača šparoga.
Ne preostaje nam drugo nego da se svi zajedno – od studenata do penzionera, od gradskih vijećnika do škverana i od sportaša do torcidaša – udružimo i od tih dvadeset borova napravimo svoju Varšavsku.
Naime, ako smo dotle došli, ako Kerum doista može početi sjeći Marjan da bi ga podario svojoj ljubavnici – onda u ovom gradu postaje moguće sve.
Objavljeno 12.01.2011. u Slobodnoj Dalmaciji, piše: Jurica Pavičić
