Mjesečni arhivi: ožujak 1999.

Slučaj Đogaš – Pod kosom

Hotel Cvita

Katastar – Đogaš

Đogaš – Zemljišnik

ZKU 8080/2

ZKU 8080/3

Građevinska parcela k.č.  9017/7 (č.z. 8020/2 ) GUP – Đogaš

————————————-

26.03.2023.

Imućna splitska obitelj dočekala pravdu: Zvali su nas devastatorima, sad će nam platiti milijune

Hotel Cvita na Mejama, u elitnom dijelu Splita, iza sebe ima neviđenu pravnu trakavicu. Zamišljen prvotno kao kompleks s luksuznim stanovima, legalno sagrađena zgrada trebala je biti srušena zbog “bespravne gradnje” te su se granice zaštićenog pojasa Park-šume Marjan 2005. godine, odnosno nekoliko godina nakon gradnje stambenih zgrada, novim prostornim planom “pomakle” i obuhvatile i njihovo imanje, a tako se promijenila i namjena prostora, iako tada na tom terenu nije bilo niti jednog stabla, što bi nešto što se zove park-šumom podrazumijevalo.

Vlasnici, imućna splitska obitelj Đogaš, koji su zbog tog kompleksa godinama bili etiketirani kao “poznati bespravni graditelji i devastatori prirode”, sudskim su putem dokazali da nisu izlazili iz gabarita koji su im bili odobreni građevinskom dozvolom, nego se dogodila jedna prilično bizarna stvar – državna inspektorica koja im je bila u nadzoru krivo je izmjerila zgradu, tvrdili su oni to godinama, a onda im je za pravo dao Visoki upravni sud.

Kako su zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole podnijeli još devedesetih kada je teren bio građevinska zona, prema stečenim pravima omogućeno im je da ishode izmjenu i dopunu prve lokacijske dozvole i građevinske dozvole pa je tako zgrada, koja je bila predviđena za rušenje, u konačnici prenamijenjena u hotel u dijelu zaštićenog pojasa Park-šume Marjan. Prenamjena je, međutim, ishođena tek iz trećeg pokušaja jer su referentice u splitskoj gradskoj upravi dva puta odbile zahtjeve za dozvolu, bez obzira na jasne naputke Ministarstva o postupanju. Imovina im je tako bila potpuno blokirana više od desetljeća, sve do 2018. godine kada je dokazano da je zapravo cijelo to vrijeme bila legalna.

Država si je tako pucala u nogu, a figurativno govoreći, na operacijskom stolu izgubit će i drugu. U tijeku je, naime, sudski postupak za naknadu štete u kojem Đogaševi tuže državu za dobit izgubljenu na stanovima koji nikada nisu dovršeni. Osnovu za dobivanje parnice dobili su presudom kojom je njihov objekt postao – bolje rečeno, ostao – legalan. Ivan Luka Sablić, treća generacija u obitelji Đogaš, koji tjera pravdu s Inspektoratom, Gradom Splitom i sudovima, kaže nam kako će stvarnu štetu u konačnici utvrditi sudskim postupkom koji je u tijeku, i to na temelju vještačenja. Smatra da će se odšteta mjeriti u desecima milijuna eura. Đogaševi tvrde da se kriva izmjera objekta nije dogodila slučajno, nego da iza ovog “prilično bizarnog razloga da se zaustavi njihova golema investicija stoji još jedan luđi, a to je da je njihova zgrada zaklonila prozor stana obitelji Eni Tafra Bašić – voditeljice Službe građevinske inspekcije Područnog ureda Split i njihov pogled na Marjan”.

Je li takvo što moguće? Jest, uvjerava Sablić nakon što nas je zatrpao tonom sudskih presuda, odluka, žalbi i rješenja u kojima se paralelno vodi bitka između Đogaševih i splitskih inspektora koje vodi Eni Tafra Bašić s jedne te bitka između Đogaševih i stanara zgrade preko puta, koju je počela danas pokojna Milica Tafra, majka šefice inspekcije Eni, još 1999. godine.

Glavni su akteri smješteni u Mihanovićevoj ulici na južnim padinama Marjana, hotel je na broju 42F, stan pokojnih inspektoričinih roditelja, odnosno njezin djevojački na broju 48, a odmah u neposrednom susjedstvu je i stan u kojem sa svojom obitelji živi sama inspektorica, na broju 59, te su oni zapravo prvi susjedi.

– Eni Tafra Bašić i njezinoj obitelji očito naša zgrada smeta jer inače ne bi pokretali veći broj privatnih tužbi u svojstvu međaša, a s druge strane preko Državnog inspektorata vršila je utjecaj na svoje podređene izmišljanjem činjenica koje su sve ovo pretvorile u 25-godišnju trakavicu. Osobno je preko mojeg arhitekta od mene tražila intervencije u projekt, konkretno da izbacim parking-liftove jer su bili preblizu sobi njezine majke, navodeći da nam zauzvrat više neće stvarati problem, što sam i učinio, no to me samo uvelo u nove probleme – priča nam Ivan Luka Sablić.

Ovu pravnički zapetljanu priču pokušat ćemo odmotati tamo gdje je sve počelo, pa otići još malo u prošlost, sve do Cvite, po kojoj današnji hotel nosi ime. Riječ je o prabaki Ivana Luke Sablića, koja je spornu zemlju zajedno sa suprugom, odnosno Ivanovim pradjedom Jozom Đogašem kupila pedesetih godina prošloga stoljeća. Služila im je za plastenike u kojima su naveliko uzgajali cvijeće te ih distribuirali po cijeloj bivšoj državi. Time su se obogatili te su novac zarađen tijekom cijelog života uložili u gradnju dviju nekretnina na vlastitoj zemlji. Djed Miroslav se sedamdesetih oženio s bakom Ivom te su dobili dvije kćeri, Vanu i Mirelu, majku Ivana Luke Sablića. Od 1994. godine bave se i proizvodnjom kartonske ambalaže. Tijekom godina su polja na obroncima Marjana postala vrijedne građevinske parcele, najvrednije zapravo, te je obitelj na jednoj od tih čestica odlučila sagraditi dvije zgrade naslonjene jedna na drugu s dvadesetak stanova veličine od 150 do 170 četvornih metara za tržište. Radilo bi se tu definitivno o najskupljim splitskim kvadratima. Ilustracije radi, govorimo o više od 4000 kvadrata stambenog prostora, iz čega se može zaključiti da je riječ o poslu vrijednom desetke milijuna eura.

Đogaševi su 1999. za svoju investiciju ishodili građevinsku dozvolu koja je godinu poslije postala pravomoćna. Tijekom gradnje investitor je napravio sitne izmjene na projektu, koje su usklađene s lokacijskim uvjetima i Zakonom o gradnji te 2005. godine Gradu Splitu podnose zahtjev za dobivanje potvrde za izmjenu i dopunu glavnog projekta. Na temelju tako prikupljene dokumentacije pristupaju izvođenju radova sve do visine potkrovlja. Onda se događa ključni trenutak – na teren izlazi građevinska inspektorica Silvana Boljat, radovi se obustavljaju te 2007. godine donosi rješenje o uklanjanju objekta.

– Ne znam može li se ovdje govoriti samo o krajnoj nepažnji ili je to kategorija izravne namjere, no mjereći objekt, građevinska inspektorica na terenu uzima potpuno pogrešnu mjeru za oko dva metra te ju takvu navodi u rješenju o uklanjanju. Stvarne mjere, međutim, odgovaraju dokumentaciji našeg projekta i dozvola, to potvrđuje i građevinski vještak, ali to tada nikoga ne zanima. Sve što je uslijedilo, a to su rješenje o uklanjanju, zabrana gradnje i zastoj gradnje, posljedica je tog nepravilnog i nezakonitog rada nadležnog tijela. Da stvar bude gora, mi smo molili građevinsku inspekciju da nam se omogući neposredno sudjelovanje u utvrđivanju činjenica na licu mjesta, da se provede nadzor, vještačenje, bilo što, ali smo redom odbijani. Nema logičnog objašnjena, osim da se na taj način zadovolje nečiji interesi, a nama nanese golema materijalna šteta – priča Ivan Luka Sablić, tvrdeći da je inspektorica Boljat formalno vodila njihov predmet, a u stvarnosti da je to bila njezina šefica Eni Tafra Bašić.

Problem je nastao, objašnjava on, što su ih tražili “intervenciju u građevinsku dozvolu umjesto potvrde glavnog projekta, a s obzirom na to da nikada nisu izašli iz lokacijskih uvjeta, građevinska dozvola nije bila sporna, a potvrdu projekta su donijeli deset dana nakon tog rješenja o uklanjanju”.

– To je bio trenutak kada je postupak o uklanjanju trebao biti obustavljen te je inspektorat trebao ponovno izaći na teren. No, oni su se oglušili te su četiri godine poslije donijeli zaključak o dozvoli za uklanjanje građevine, koji je također utemeljen na netočnim dimenzijama objekta, a s istim obrazloženjem se odbija naša žalba – objašnjava Sablić.

Krajem godine podnose tužbu Upravnom sudu te prilažu dva vještačenja: jedno iz područja graditeljstva, drugo iz geodezije. Dobivaju sud u svoju korist, ali Ministarstvo graditeljstva ne postupa po toj presudi, nego im odbija žalbu uz već poznato obrazloženje – da je odstupljeno od lokacijskih uvjeta. Pokreću novu tužbu 2016. godine, a po žalbi na tu presudu konačno Visoki upravni sud donosi presudu kojom se prihvaća zahtjev Đogaševih, odnosno sud konačno utvrđuje da nikakvih odstupanja nikada nije niti bilo, osim u inspekcijskom nalazu.

Gdje je nastala šteta?

– Naš projekt stanova je u tih deset godina blokade nepovratno propao “papirnato” i u stvarnosti, nismo mogli privesti svrsi objekt za čiju smo gradnju uredno dobili dozvolu. Zbog njihovih blokada mijenjali smo namjenu objekta te umjesto stanova sagradili i otvorili hotel. U tom trenutku nama se gotovo više isplatilo graditi iznova hotel, nego prenamijeniti postojeću zgradu iz stambene u hotel, no mijenjali smo je, ali nas je to skupo koštalo i konačnici smo uspjeli uz golemo bankovno zaduženje – kaže Ivan Luka Sablić.

On je ekonomist, no kaže da je posljednjih pet godina napamet naučio Zakon o gradnji, Zakon o zaštiti prirode, brojne pravilnike te u malom prstu ima splitski GUP. Osim s državnim tijelima, bavio se pravnom borbom sa susjedima iza kojih je stajala, tvrdi on, također inspektorica Eni Tafra Bašić, “za što ima mnogo dokaza”.

U konačnici, Đogaševi su otvorili hotel Cvita koji posluje jako dobro te čekaju kraj postupka za obeštećenje, no tu nije kraj njihovih problema s inspektoricom Eni Tafra Bašić, kako tvrdi Ivan Luka Sablić.

– Tijekom 2018. godine smo preko puta hotela, a neposredno pokraj stambene zgrade Eni Tafra Bašić kupili zemljišnu česticu veličine 589 kvadrata od Jere Brkana i više suvlasnika. Kako se radilo o povratu imovine, sačinili smo predugovor dok se čestica katastarski formira. Zbog tog postupka je poslana obavijest međašima na koju Eni Tafra Bašić odgovara žalbom te tužbom oko prava vlasništva na čestici koja tada još nije bila ni formirana. Osobno nam se obratila i rekla da je tu česticu obrađivao njezin pokojni otac i da pripada njoj, pa je odmah bilo jasno kako će po toj čestici ubuduće postupati splitska građevinska inspekcija – kaže Sablić.

– Kada smo krenuli s realizacijom projekta parkirnih liftova neposredno uz hotel, ona preko našeg arhitekta Jurice Jelavića moli da ga obustavimo jer joj je prozor majčine sobe udaljen samo tri metra te će nas zauzvrat pustiti na miru. Odlučili smo doista ne graditi ih, samo da nas ostavi na miru. To sam rekao njezinu sinu Borisu Bašiću, s kojim sam prijatelj, da joj prenese, na što me uputio k njoj te sam je i posjetio u uredu. Ona prebacuje temu na ono kupljeno zemljište, tvrdeći da smo tamo napravili smeće te traži od mene da naspem “žalo” ispod spornog prozora kako bi se to ispravilo. Nasuo sam oko 100 kubika, što je na tom terenu zakonski dopuštena količina – priča Ivan Luka Sablić.

No, samo dan nakon toga na teren izlazi opet inspektorica Silvana Boljat te piše zapisnik u kojem tvrdi da je nasuto 800 kubika te nalaže uklanjanje 800 kubika, iako će se poslije utvrditi da se radilo o 100 kubika, govori Sablić.

– Kako smo postupili po rješenju, na terenu nastaje strmina od četiri metra, odmah ispod ceste. Da bismo zaštitili prolaznike, gradimo zidić do 60 centimetara visine za koji ne treba dozvola. Opet izlazi inspekcija i navodi da je zidić visine 80 centimetara. U konačnici mi plaćamo kaznu 20.000 kuna jer smo izvodili radove mimo dozvole za koje dozvola uopće ne treba pa još 30.000 kuna jer nismo postupili po rješenju o odvozu 800 kubika koje smo, međutim, uklonili i zbog kojeg nam je izdana prva kazna – priča nam Sablić s nevjericom.

– Ima još – dodaje.

Nekoliko dana prije samog otvorenja hotela, kaže Sablić, inspekcija nije HEP-u htjela izdati potvrdu da se protiv investitora ne vodi nikakav inspekcijski nadzor, s obzirom na to da se i nije vodio, te je investitor već imao izdanu uporabnu dozvolu za objekt, a to je bilo nužno da ih priključe na elektro-mrežu.

– Primila nas je Eni Tafra Bašić. Govorila je kako će referentica koja nam je to trebala napraviti ići na godišnji te da će izaći na teren kada se vrati s godišnjeg, a nama je samo to trebalo da napokon otvorimo hotel. U konačnici su nam izdali potvrdu, ali tek nakon što sam o svemu obavijestio načelnicu Sektora u Državnom inspektoratu koja je takav postupak nazvala nedopustivim i naložila da izdaju potvrdu – kaže Sablić.

No, ni tu nije bio kraj njegovim mukama, jada se on. Postoji nešto što naziva “problematikom pristupnog puta”, a radi se o ugovornoj gradnji puta do hotela koju je potpisao s Gradom i u kojem se Grad obvezao ishoditi dokumentaciju – Đogaševi bi financirali gradnju puta na javnoj površini do svojeg hotela. Tu ga je inspektorica Eni Tafra Bašić, navodi, opstruirala kao stanarka.

– Fascinantno je kako je žalbe s njom uložila još jedna obitelj koja s druge strane zgrade ilegalno izvodi gradnju stanova, ali taj dio inspektorica Tafra Bašić ne vidi jer joj nije u interesu. No, ne znam gdje je Grad koji ne izdaje lokacijsku dozvolu za cestu koju je sam od sebe zatražio, drži sedam godina u ladici po toj žalbi i kojemu nije u interesu da mu ja kao investitor sagradim prometnicu, zauzvrat za neplaćene komunalije veće od 100.000 eura koliko iznosi ugovorna kompenzacija – pita se Sablić, smatrajući da je i tu riječ o pritisku inspektorice.

Očajan zbog neučinkovitosti državnog aparata, sam je sebe, kaže nam, prijavio USKOK-u, zajedno s omraženom mu inspektoricom.

– Razmišljajući o svemu, došao sam do zaključka da sam ja zapravo korumpirao šeficu splitske građevinske inspekcije Eni Bašić Tafra jer na njezinu zamolbu, ili bolje rečeno iznudu, nisam ugradio park-liftove uz hotel, iako sam to imao u projektu, kao i ponude za gradnju. No, svjesno sam se odrekao tridesetak parkirnih mjesta na najskupljoj lokaciji u Splitu, čime sam direktno izgubio milijun eura samo zato da me inspekcija ostave na miru, i točno kako je to ona od mene tražila. Eto, tako sam priznao sudjelovanje u korupciji i čekam da me nazove netko iz USKOK-a pa da inspektorica Eni Tafra Bašić i ja skupa odgovaramo – kaže nam Ivan Luka Sablić.

Za komentar slučaja pitali smo u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, no oni su nas uputili na Državni inspektorat jer je od 2019. godine građevinska inspekcija ustrojena u toj instituciji. U Državnom inspektoratu ne vide ništa sporno u postupanju njihova splitskog Područnog ureda.

– Građevinska je inspekcija u prosincu 2002. i kolovozu 2006. godine vodila upravne predmete na lokacijama vašeg upita, no isti su obustavljeni jer je investitor za predmetne objekte ishodio izmjenu i dopunu građevinske dozvole, tj. rješenje o izmjeni i dopuni građevinske dozvole. Uvidom u katastar jasno je da podatak iznesen u upitu nije točan, navedeni (inspektorica Eni Bašić Tafra i njezina obitelj te obitelj Đogaš, op. a.) nisu susjedi međašnici s k.č. 9017/5 i k.č. 9017/4 k.o. Split te kao takvi nisu niti mogli sudjelovati u upravnim postupcima. Isto tako, u trenutku pokretanja upravnog inspekcijskog postupka navedena nije bila zaposlenica građevinske inspekcije, niti je vodila navedene predmete – rekli su nam u Državnom inspektoratu.

No, u prvoj tužbi i brojnim kasnijim žalbama na dozvolu Đogaševih Milica Tafra, pokojna majka inspektorice Eni Tafra Bašić, navodi da njoj i susjedima, suvlasnicima zgrade nasuprot Đogaševih, “nije dana mogućnost da sukladno odredbi članka 49 ZUP-a učestvuju u postupku izdavanja citirane građevne dozvole radi zaštite njihovih prava i pravnih interesa”, što dokazuje da obitelj Tafra nastupa kao međašnik obitelji Tafra, iako ih u naravi doista dijeli cesta. Stvarni su međašnici na parceli od 589 kvadrata koju su Đogaševi kupili od obitelji Brkan i suvlasnika. Doista inspektorica Tafra Bašić nije vodila te predmete, ona je samo šefica inspektorici koja jest.

Grad Split pitali smo kako to da nije realiziran ugovor o rekonstrukciji prometnice koji su potpisali s obitelji Đogaš prije više od 20 godina. Rekli su nam da nitko iz tog vremena više ne radi u gradskoj upravi te da predmet moraju pronaći u gradskom arhivu kako bi uopće vidjeli o čemu se radi. Čini se da im to još uvijek nije pošlo za rukom, ni desetak dana od našeg upita.

22.02.2017. Poznatim bespravnim graditeljima na Marjanu prvo htjeli srušiti tri zgrade, pa naredili da im se izdaju dozvole: Pa kako je zaštićeno kad ja imam dozvolu za gradit?

23.02.2004. Slobodna Dalmacija

19.04.2003. Slobodna Dalmacija

25.09.2002. Marjan na udaru bagera za kuće Štimca, Rađe, Ivaniševića…

Dokumenti

22.05.2023. Rješenje o odbijanju legalizacije (k.č. 9017/5)

22.05.2023. Rješenje o odbijanju legalizacije (k.č. 9017/4)

19.07.2019. Uporabna dozvola

21.06.2016. Mišljenje Bienenfeld

08.06.2000., 28.04.2004., 20.06.2005. – Građevinska dozvola