Tekst u nastavku ujedno je i službeni stav Društva Marjan vezan uz postavljanje solarnih klupa na Prvoj vidilici.
Plato Prve vidilice na kojem su postavljene solarne klupe – upravo je, prigodno govoreći, display za svu suštinsku nekompetentnost Roberta Koharevića, ravnatelja Javne ustanove za upravljanje Park šumom Marjan, ali i za nezainteresiranost nadležnog Konzervatorskog odjela u Splitu za ono što se praktično događa splitskim spomenicima. Naime, iz tog ogranka Ministarstva kulture još se nitko nije javno očitovao o najnovijim intervencijama na ovom pojedinačnom spomeniku kulture, prilikom kojih su izvorne drvene klupe zamijenjene dvjema solarnim klupama, ujedno rasvjetnim tijelima, napajalištima za mobitele i odašiljačima za wi-fi.
To da upravitelji Park šumom Marjan u novom dobu hrvatske nezavisnosti nemaju osobito visoku svijest o kulturnoj i prirodnoj baštini kojom upravljaju definitivno nije vijest. Vjerodostojna i nadasve dramatična ilustracija ove tvrdnje uzbujala je, još ranije započeta, divlja gradnja po marjanskim južnim padinama, a prema kojoj su svi odgovorni nonšalantni, ako već ne i benevolentni više od 20 godina.
Međutim, jednako optimističnih znakova za očuvanje kulturne baštine ovog dvostruko zaštićenog područja ( dakle, ne samo park-šume nego i kulturnog krajolika ) nema još ni na vidiku. Dapače, plato Prve vidilice upravo je, prigodno govoreći, display za svu suštinsku nekompetentnost spomenutog ravnatelja, ali i za nezainteresiranost nadležnog konzervatorskog odjela u Splitu za ono što se praktično događa splitskim spomenicima. Naime, iz tog ogranka Ministarstva kulture još se nitko nije javno očitovao o najnovijim intervencijama na ovom pojedinačnom spomeniku kulture, prilikom kojih su izvorne drvene klupe zamijenjene dvjema solarnim klupama, ujedno rasvjetnim tijelima, napajalištima za mobitele i odašiljačima za wi-fi.
Sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, velikom broju građana sa sviješću o važnosti očuvanja kulturne baštine, jasno je zašto su za područje PŠ Marjan te osobito za njezine pojedinačne spomenike upravo konzervatori kao smjernicu i zakonsku obvezu uvjetovali “mjere cjelovite zaštite i očuvanja svih kulturno-povijesnih vrijednosti uz najveće poštivanje tradicije i funkcije prostora i sadržaja”. Oni, za razliku od ravnatelja JU Roberta Koharevića, znaju o čemu struka priča kad kaže da “na području obuhvata tih mjera zaštite nije dopušteno unošenje stranih i neprikladnih struktura i sadržaja”. Jedino što javnost ne zna, a Robert Koharević možda zna, je što točno splitski konzervatori misle o ovoj svježoj intervenciji unutar trostruko zaštićenog, nedavno obnovljenog Botićevog šetališta.
A zašto bi te solarne klupe, generički oblikovane tako da se jednako mogu instalirati u Solin i u Sarajevo kao i negdje na Island, uopće bile neprimjerene za neko tamo područje posebnih obilježja i spomenik kulture?
Možemo se samo nadati da se barem to pitaju oni koji su već previše puta vijugali skalinadom Botićevog šetališta primičući se oblom platou Prve vidilice, i koji su već bezbroj puta doživjeli slavni pogled na Split noću, pa im je dosadio toliko da im sada ni najmanje ne smeta što toplo ljeskanje svjetala grada i zvijezda nad njim, već u prvom kontaktu s legendarnim mjestom, nadjačavaju dva hladna bljeska koja potom nastavljaju jednakim intenzitetom svijetliti iz bridova i ploha oštrih kutova dviju sučeljenih tzv. pametnih klupa.
Ne treba očekivati da se osim toga pitanja o kriterijima primjerenosti i konzervatorske suglasnosti, oni koji ne propituju značaj kulture javnih prostora sada još zapitaju i je li za uvođenje rasvjetnih i sjedećih elemenata raspisan kakav javni natječaj za urbanu opremu, a kako bi se za ovo najvrjednije područje grada iscrpilo sve intelektualne i kreativne kapacitete, čak i izvan nacionalnih okvira; naravno, ukoliko za iznalaženjem novih oblikovnih rješenja urbane opreme na ovom mjestu uopće postoji dokazana potreba.
Postoji i treće pitanje, koje bi se pak mogli zapitati oni koji su ljuti na nefunkcioniranje pravne države, a prije salutiranja ovakvom “dorađivanju” Prve vidilice: je li za ovaj trošak u visini od 16.000,00 kuna javnog novca ispunjena obveza provođenja javne nabave? Naime, za kršenje te obveze Javna ustanova za upravljanje PŠ Marjan već je dobila opomenu od Službe za unutarnju reviziju Grada Splita, koju smo Srđan Marinić, kao predsjednik Upravnog vijeća ove ustanove, i ja, kao članica istog vijeća, zatražili u vrijeme kad smo još vjerovali da ima smisla sudjelovati u njegovom radu dok je na čelu ustanove aktualni ravnatelj.
Ukratko, iako držim da solarnim klupama nije mjesto u zaštićenom ambijentu Botićevog šetalište, djelu Petra Senjanovića iz 1924.g., uvjerena sam da postoje brojna mjesta kako u našem gradu tako i u dalekom svijetu, koje bi ovaj proizvod svojim prisustvom mogao unaprijediti. Svijet, svakako onaj razvijeni, zna da takvu odluku vezanu za javni prostor ne može donjeti usamljeni pojedinac, nego da ona mora biti posljedicom promišljenog djelovanja interdisciplinarnog tima stručnjaka i predstavnika zainteresirane javnosti. Na Splitu je da tek odluči gdje se nalazi u odnosu na takve civilizacijske norme.
U suprotnom, nastavimo li se ovako ponašati prema naslijeđenoj baštini u bližoj budućnosti možemo očekivati između inih izuma i solare na kipu Grgura Ninskog, a koji bi možda mogli omogućiti njegovu rotaciju i mlaz svjetla iz očiju, pri dodiru mu palca zvukove ljetnih stranih i domaćih hitova te svakako wi-fi signal za upload fotografija najnovijeg i time najpametnijeg splitskog čuda.
Duška Boban, magistrica vizualnih komunikacija, likovna umjetnica
